Šator od kozje dlake u pustinji posljednje je mjesto koje očekujem na službenom putu u Kataru. Nakon letenja prokletog Qatar Airwaysa, gdje je moj najteži zadatak bio odlučivanje između Torresa Grenachea i St.-Émiliona Grand Crua, potresen sam jer pronalazim mjesto na kojem muškarci pozdravljaju trljajući nos, a naš veseli O.K. znak ruke mogao bi se protumačiti kao da se nekome želi zlo oko.

Moj prvi zbunjujući susret dogodi se u Souq Waqifu, kada žena prekrivena abajom pritisne krišku jabuke u moju ruku. Uljudno kušam, čak i ako oguljeno voće, koje se prenosi na ruku na otvorenom tržištu, krši svako pravilo u 'priručniku zdravih putnika'. To pokreće lavinu narančastih klinova i kriški krušaka koje duboko zbunjeno strpam u usta, džepove i torbicu prije nego što odstupim.

'To mi se događa svugdje', smije se danska transplantacija Mette Pii, menadžerica u Marriottu u Dohi, Katar. 'Vraća se u stara vremena u pustinji, kada bi putnici stradali da ih nisu uhvatili.'

Ponuda hrane i pića kao simbola dobrodošlice datira još iz antike, kaže dr. Marion Nestle s odjela za prehranu, studije hrane i javno zdravstvo sa Sveučilišta New York. Ona podmazuje kotače socijalne kohezije, kaže ona, pogotovo ako su ove robe rijetke.

'Neizmjerno gostoprimstvo ovdje je u pustinji počasna značka', objašnjava drugi emigrant, Erik. „Svatko tko dodirne vaš stup šatora mora tri dana dobiti vodu, hranu i sklonište - cijelu zabavu, uključujući životinje. Čak i zakleti neprijatelji. '

Zvuči kao nemoguće utopijska predodžba koju Erik nastavlja iskušavati vozeći se na privatnu farmu raskošno navodnjavanu za uzgoj salate i začinskog bilja. Dok se probijamo do imanja, muškarac nam prilazi tako brzo da mu se bijeli prsnik zaleprša poput jedra. Još ne dodirujemo njegov stup za šator i ne izgleda lijepo. U Americi to nazivamo prijelazom.

Ali nakon kratkog formalnog pozdrava, Erik me obavještava: 'Mohammed nas poziva u svoj šator, a budući da smo na njegovom zemljištu, stvarno ne možemo odbiti.'

Skliznuvši s cipela i prikupivši svoje cjelokupno znanje o lokalnom bontonu - rukavice s čajnika (muškarci poslužuju hranu), pogled s mobitela (žurba je uvreda), sakrivanje lijeve ruke dok jedem - spremam se za kulturni bungee skoči naprijed.

Dok naš domaćin prolije prvu šalicu kave na zemlju, drhtam zamišljajući kako njegovi preci obavljaju isti taj obred za suvremenike T.E. Lawrence.

Slijedom Erikova vodstva, podižem šalicu veličine lutke za tri punjenja prije nego što je protresem da kažem 'ne više'. Dalje, Mohammed natoči kovani crni čaj, pijuckajući vlastiti kroz hurmu u zubima. Moj ruski pradjed učinio je isto s kockom šećera, sjećam se, i polako se počinjem odmatati.

Kako se čajnik prazni, a prsti postaju ljepljivi od domaćih datulja, shvaćam da smo satima komunicirali bez zajedničkog jezika. Budući da podiže čaše s vinom na Zapadu, Mohammed potvrđuje našu dobrodošlicu svaki put kad puni naše šalice za čaj.

Bilo da je riječ o nježnom podizanju raspoloženja kofeina ili vina ili popratnoj atmosferi, nakon popodnevnog ispijanja čaja iz zajedničkog lonca, osjećamo se povezano.

Nažalost, ovo možda neće donijeti mir na Bliskom Istoku, ali u minijaturnom svemiru pustinjske farme izvan Dohe, ovaj vjekovni obred gostoprimstva može pretvoriti dva potencijalna prijestupnika u prijatelje.